Intervju za pamćenje: ‘obitelj mi je uvijek bila najvažnija, a sve što imam dugujem samo jednoj ženi‘

Piše: Maja Šarić/GLORIA SRBIJA

Vijest o iznenadnoj smrti velikog pjesnika, kantautora i glazbenika Đorđe Balaševića još je jedan u nizu gubitaka za glazbenu i kulturnu scenu regije, kojoj se baš nitko nije nadao. Čovjeka uz čije smo stihove ljubili, plakali i u kojima smo pronalazili utjehu voljele su mase ljudi cijele bivše države te bez pretjerivanja možemo reći kako se doista opraštamo od jednog od najvećih… Za njegove koncerte uvijek se tražila karta više, nerijetko su se održavale “reprize”, a generacije obožavatelja posebno su ga cijenile zbog velikog srca i stihova u kojima se svatko mogao prepoznati. Za njega je najveća životna radost bila njegova obitelj – supruga Olja, kćeri i sin. Kada je 2013. dobio unučicu, za srpsko je izdanje magazina Gloria sa suprugom dao ekskluzivni intervju koji ovom prigodom prenosimo u cijelosti.

Osmjeh se vratio u grad – simbolični je moto koncerta kojim će naš legendarni kantautor Đorđe Balašević (tada 60) poslije nekoliko godina pauze ponovo donijeti čaroliju u Beograd, koji naziva svojim bastionom. Iako su se i on i Beograd promijenili od posljednjeg susreta, Balašević nema razloga sumnjati da je nestala ona emocija koju oduvijek dijele. Čuveni Vojvođanin, koji će 24. svibnja u srpskoj prijestolnici prvi put nastupiti sa svojom “Panonskom mornaricom”, i to pod otvorenim nebom, na Kalemegdanskoj tvrđavi, u tih nekoliko sati trajanja koncerta želi da se Beograđani osjećaju ušuškano i sigurno.

A njegov život sretnim i ispunjenim čini obitelj, koja mu je uvijek bila oaza mira i velike ljubavi. Sa suprugom Oliverom (tada 54) u skladnom je braku više od trideset godina, a njihov najveći ponos i razlog zbog kojeg vrijedi živjeti jesu djeca – Jovana, Jelena i Aleksa. Odnedavno je sva njihova pažnja usmjerena ka novom članu obitelji, malenoj četveromjesečnoj Simoni. Prvo unuče Balaševićima je podarila najstarija kći, glumica Jovana, koja je svoju nasljednicu dobila u vezi s političarem Aleksandrom Jovanovićem.

Iako su u obiteljskom domu u Novom Sadu ostali samo Đole, Olja i Aleksa, ta kuća im je svima i dalje baza.

– Obitelj mi je uvijek bila najvažnija – priča Đole Balašević. – Gledao sam da je sačuvam i to nije uvijek bilo lako, jer je estrada nemilosrdna. Nedavno smo s Aleksom bili na koncertu Beyonce. Rekao sam novinarima kako se ne palim na nju nego na Olju, i da sam tu došao kao vozač, tjelohranitelj i, recimo, sponzor. Našalio sam se i da smo Olja i ja razvedeni, te da smo samo zbog javnosti zajedno. Međutim, oni to sve izrežu da izgleda skandalozno. Kome to više treba, pa ja imam 60 godina? Dugo sam bio djed na crno, a sad za to imaju i papire. Iako su Jovana i Jelena formalno otišle, svi smo stalno u našoj obiteljskoj kući. Mislim da se nikom od njih nije dogodilo da bar jednom dnevno ne dođe po nešto ili zbog nečeg. A tako smo i locirani, Novi Sad nije Los Angeles. Svi smo blizu, pa te veze nisu narušene.

Brojna iskušenja na koja ih je život stavljao pregrmjeli su samo zato što su se držali kao jedan.

– U jednom trenutku smo ostali bez kinte, nisam mogao nastupati. Olja se zaposlila u gimnaziji kao profesor i tamo je i danas omiljena. Imali smo fazu kad je ona s tom svojom plaćom od osam maraka uzdržavala sve nas, a kroz prozor smo prodavali i knjige koje smo sami štampali. Za tu jednu stotku Olja je trčala na tržnicu da kupi banane, puricu. Neki nam ne bi vjerovali, ali nismo uvijek imali novca. Kuća u kojoj živimo nije ovako izgledala kad smo se uselili, a želja da budemo na svome bila je uvjetovana time da je promijenimo od podruma do tavana, a da se opet ništa ne promijeni, što je mnogo gori posao nego sazidati novu. Tako da je ta posvećenost i to što smo bili okrenuti jedni drugima bio jedini način da se sačuva obitelj. Ali sve je to lutrija, treba naći svoju polovinu negdje u svijetu.

Zato čuveni panonski mornar ljubomorno čuva tu svoju polovicu koja mu znači baš sve.

To što mu je svih godina samo jedna žena inspiracija objašnjava time da sve zavisi isključivo od te žene koja mu je uvijek bila oslonac.

– Čuo sam jednom komentar: “Vjerojatno je ta žena neka posebna, nemoguće je da bi on svakoj ženi napisao takve pjesme.” Ali, ona je stvarno različita, svaki dan druga, vječito ista. Ima strahovitu energiju. Kažem joj da ponekad može biti i jako umorna na kraju dana, jer je čitav dan presvlačim u različite kostime. Glavna je junakinja svih mojih knjiga i pjesama. U jednoj od njih sam napisao: “Ona je moj mali, verni Sančo Pansa. Moja ljubavnica, saborac i najbolji drug”.

Čovjek koji je u svom životu toliko mnogo postigao, a opet ostao čvrsto na zemlji, priznaje kako i tu skromnost duguje voljenoj ženi.

– Ona me je uvijek vraćala. Kao kad klinac uči voziti bicikl, pa sad već malo zna, ali još uvijek ideš pored njega ne bi li ga samo blago dotakao po ramenu i ispravio kad se krene naginjati na jednu stranu. Imao sam velike koncerte, sjećam se kad sam prvi put u Ljubljanu išao na nastup s pasošem, tamo su došli ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, Europe. Bilo je to kao neko hodočašće, pa me je malo lupio taj ego trip. Ali Olja je rekla: “Balaševiću, ti sad ideš u Ljubljanu, to je divno. Vidiš, jedini si koji u ovom trenutku nosi svjetlost”. I meni se to strašno dopalo, zvučalo je kao neka polureligija. Ali osjetio sam da ta njena rečenica ima nastavak. Dodala je: “Ali ti nisi ta svjetlost, ti samo nosiš svjetlost”. I tad sam shvatio da nisam ja “kriv” za talent koji nosim, da se to u meni spojilo nekoliko gena u jedan koji me je bocnuo, pa se odjednom u obitelji pojavio netko tko piše pjesme.

To što su u stabilnom braku više od trideset godina Đole kroz šalu objašnjava činjenicom da nisu ni smjeli sebi dozvoliti luksuz da budu posvađani. Priče da se razvode obično su ih zaticale dok opušteno razgovaraju u nekom od kafića i pogađale su ih samo zbog djece, koja su se pred prijateljima u školi morala opravdavati.

– Mislim da pravu krizu nismo ni imali i da smo uvijek bili okrenuti jedno drugom. To je možda i zbog nedostatka rodbine. Ja sam sve svoje stričeve, tetke i ujne potrošio u pjesmama, u životu nisam imao nikog. Moji su svi bili jedinci. Nemam ni elementarnog tetka ili strica. Zato si nismo mogli dopustiti da budemo posvađani, jer smo se uvijek morali dogovoriti tko će sutra voditi djecu u školu i poslije ih pokupiti. Bilo je perioda kad se malo nadurimo jedno na drugo, ali u odnosu na ružičaste tonove našeg braka, ti drugi su bili samo malo manje ružičasti.

Veličanstvene emocije

Val najljepše energije u život obitelji Balašević unijela je unuka Simona. Ni Đorđe, a ni Olivera ne mogu da prikriju emocije ni suze radosnice svaki put kad se prisjete trenutka kad su je prvi put ugledali u bolnici.

– Nisam sigurna da taj doživljaj mogu da svedem na riječi – prisjeća se Olja. – Njeno rođenje je za sve nas bilo novo, vrlo interesantno i intenzivno stanje. U isto vrijeme smo se i smijali i plakali. Bio je to miks veličanstvenih osjećaja. Aleksa je ostao bez riječi, Jelena-Beba je bila ushićena, krenule su joj suze. Đole je opet na svoj način komentirao. Ja sam držala telefon i branila se tom pozicijom. Slikala sam ih. Okrenula sam se prema Đoletu i pitala ima li što za reći na sve ovo sad, a on se približio kameri i rekao: “Ima li nešto za jesti?”

Đole nam otkriva kako je njegova supruga i prije Jovane predosjetila njenu trudnoću, baš kao što je u dan pogodila kad će se roditi njihov sin Aleksa. Kad je Jovanu zbog bubrežnog napada odvela na Hitnu, zahvaljujući osjećaju nije dopustila da joj kćer odvedu na rendgen, čak ni kad ultrazvuk nije pokazao trudnoću. Naravno, nije se prevarila i samo tri tjedna kasnije Jovana je majci rekla da je prizvala bebu. Slično je bilo i s porođajem.

– Inzistirala sam da liječnike uvjerim da ostanemo u rodilištu, iako je tvrdio da porođaj neće još. Rekla sam da će sigurno biti brzo. Kad je kretala u bolnicu, pitala sam je da li joj treba mama. Ona je rekla da ne treba, da će ona i Sale sami. Đole, koji je cijelo vrijeme sjedio preko puta mene, upitao me što je rekla, a ja sam odgovorila: “Rekla je da svi trebamo otići”. Bio je tamo čak i Bebin bivši dečko. S Lolom smo sve vrijeme imali SMS komunikaciju, pa nam je poslala poruku da ju je doktor pitao koliko to nas ima. Predosjetila sam i da će biti potreban anesteziolog, pa sam pozvala našeg prijatelja, jer je porođaj morao završiti carskim rezom.

A kad je došao trenutak da Simona i Jovana izađu iz bolnice, odbor za doček bio je u proširenom sastavu.

– Kad mi je Lola javila da je puštaju, u trenutku sam od sreće nazvala sve ljude koje imam u imeniku telefona da se nađemo ispred rodilišta. Nije tu riječ samo o mom djetetu i Simoni, nego o dostojanstvu novog života, jer izlazak iz bolnice je bebin prvi korak u svijet. Bila sam presretna što su se svi odazvali. Moje dvije prijateljice izašle su s posla, bili su i Aleksini prijatelji i bivša djevojka. Okrenula sam ih ka prozoru i svi smo vikali: “Simona, hajde siđi da se igraš!” I tako se osmijeh vratio u rodilište. Svidjelo mi se što je Lola na to lijepo reagirala, nije joj bilo važno što je otečena, krenule su joj suze i rekla je da je to tako veličanstveno.

Đoletova supruga tvrdi da je Simona ista djed, ali on kaže da beba nalikuje njemu samo zato što on nalikuje na sve bebe. A ponosni baka i djed u potpunosti se slažu da je ta ljubav drugačija od one roditeljske, jer je sasvim rasterećena.

– Sve što je odgovornost, u smislu prehranjivanja, njege ili uspavljivanja, pripada bebinim roditeljima. Mi pomažemo, naravno – kaže Olivera. –  Ali u prvih šest tjedana Sale i Lola su najvažniji. Ne postoji nikakva asistencija i pomoć, moraju sve sami, jer se beba orijentire prvenstveno prema osjetu mirisa, još ne vidi jasno, ne treba često da mijenja okruženje i to moraju poštivati. Poslije toga će se polako socijalizirati, tako da za svaku fazu dobivaju od nas sugestije. Beba je bila s nama jedino kad je Lola u veljači zbog crijevne viroze morala provesti nekoliko dana u bolnici. Stalno me je plačući zapitkivala što radi Simona, pa sam joj, između ostalih, poslala i sliku na kojoj njena djevojčica s plišanim zekom gleda Fashion TV.

Oskar za snove

Svoje roditeljske uspjehe Balaševići svaki dan uklapaju u mozaik života, a Đole ističe da je najvažnije to što su sve troje izrasli u iskrene i poštene ljude.

– Jako su dobri, našli su svoje talente, a mi smo bili tu da to osluškujemo i podržimo ih, iako se ti talenti nisu uvijek podudarali s našim željama. Ispunio sam dvorište loptama i stativima, ali je Aleksa, koji završava treći razred gimnazije, prvo krenuo na bejzbol, a zatim postao reprezentativac Srbije u hrvanju. Beba je završila komparativnu književnost i akademiju kao redatelj, a svoj talent spojila je u najveću ljubav iz djetinjstva – piše scenarije za igrice. S dečkom Mirkom za firmu “Big Fish” radi igrice, i iznenadili biste se kad biste znali koje su sve njihove. Ponosan sam na djecu, jer me nikad nigdje nisu osramotila. A i ja gledam da nikad ne osramotim njih – priča Đole, na čijim su pjesmama, od kojih je svaka roman u malom, rasle mnoge generacije.

– Često čujem to: “Odrastao sam uz Balaševića”. Ja sam odrastao uz sedam-osam Balaševića i znam da im uopće nije lako. Dobio sam mnogo nagrada, ali one prave doživim na sceni ili u posebnim situacijama. Jednom mi je u Trsteniku, gdje smo imali premijeru filma “Kao rani mraz”, prišao čovjek, pravi prototip radnika iz treće smjene, stavio mi ruku točno na mjesto gdje treba da bude srce i rekao: “Balaševiću, što tek sanjaš kad ovako pišeš?” Meni drugi Oskar ne treba, jer sam ostao ispunjen točno na onom mjestu gdje me je njegova ruka dotakla. Ali pomalo tužnim me čini što neke stvari nisam učinio bolje. Da sam znao za koga radim i kakav će to trag ostaviti na generacijama, vjerojatno bih se malo više potrudio. Mislim da je prokletstvo nas koji znamo riječ savršenstvo što nikad nismo zadovoljni do kraja. Oženjen sam jednim takvim likom koji mi je i najveći fan, ali i najžešći kritičar. Nikad ne uspijem ući u stanje blaženstva, nego uvijek ima to možda. I dokle god postoji ta nesigurnost, mislim da postoji i umjetnost – iskren je Đorđe Balašević.

Vezani članciMORE FROM AUTHOR